Old Stars Bowling - Zenica

O druženju i kuglanju ...

01.10.2013.

Heftičnjak 01.10.2013

Danas u našoj državi počinje popis stanovništva, to je ono što se kod nas nije zbilo od 1991.godine. Prateći elektronske medije, forume, društvene mreže, moglo se primjetiti da je popis stanovništva trenutno najbitnija stvar na svijetu, nešto što će nam odlučiti budućnost i kristalno jasno pokazati na blisku prošlost. Iako se radi o skupu nekih 90-ak pitanja koja će vam postavljati osoba koja vam pokuca na vrata, u našoj državi su se, po već uhodanom receptu, iskristalisala tri – nacija, vjera i jezik. Na taj način je od jednog poduhvata statističke prirode, napravljeno krupno političko pitanje. Ovaj popis stanovništva će vam dati sliku države u kojoj živimo, u jednom dijelu njene nacionalne, vjerske i jezičke strukture, ali ono što je po meni mnogo bitnije je njene ekonomske strukture i nivoa pismenosti ljudi koji tu žive. Prema posljednjim procjenama nekih međunarodnih faktora koji se bave tim pitanjima, a ranije sam već navodio taj podatak, u BiH je oko 15% nepismenih, nevjerovatno zvuči podatak da u gradskim sredinama čak 22% žena nije završilo niti osnovnu školu i to prije svega mladih ljudi između 22 i 35 godina. U ruralnim sredinama taj procenat je znatno veći i kreće se do 48% ženske populacije i nekih 30% muške populacije bez osnovnog obrazovanja. Ovdje se radi o procjenama, a pravi odgovor ćemo dobiti nakon popisa, a također bitno pitanje na koje će nam popis dati odgovor je standard stanovništva, odnosno koji je to procenat ljudi koji živi ispod granice siromaštva. UN je granicu siromaštva postavio na 1 US$ (oko 1,5 KM) po glavi stanovnika na dnevnoj bazi. Neke procjene kažu da u BiH između 5 i 7% stanovnika živi ispod granice siromaštva. Možda vam ovaj procenat djeluje mali, ali ako preračunate dobijate brojku oko 230.000 ljudi. Dvijestotine i trideset hiljada ljudi u BiH živi sa manje od 1,5 KM dnevno. Naravno, to našim političarima nije ključno pitanje i naravno neće se potruditi da tu sliku poprave, ali je jako bitno da se upišete kao Srbin, Hrvat, Bošnjak, da negirate postojanje Bosanskog jezika i da se pišete kao državljanin jednog entiteta što je ludost samo po sebi. Kada izađu rezultati izbora, političari će da slave svoj uspjeh koji će se mjeriti brojem ovaca u pojedinim torovima, a neće se ni počešati na podatke o nepismenosti i siromaštvu ljudi koji žive u njihovoj državi. A koliko smo siromašni, ne samo imovinski, već i moralno pokazao je događaj iz prošle sedmice kada su banditi opljačkali turbe na Bilmišću. Istorija turbeta je sigurno burna, preživjelo je i nagledalo se svega, ali sigurno je da nije nikad došlo u situaciju da ga neko skrnavi i pljačka. Koliko bolestan um mora biti da novac krade na groblju, da skrnavi grobove „zaštitnika Zenice“ kako ih mnogi nazivaju zarad nekih 20-30 KM koliko je moglo biti u onoj kutiji, ako je i toliko? Moram reći da sam nakon ovog čina u potpunosti izgubio vjeru da ovaj grad i njegovi stanovnici mogu i milimetra naprijed. Uzaludno se pojedinci upinju da Zenicu svijetu predstave lijepom, urednom, vrijednom, kada će se uvijek naći kritična masa idiota koji će u cilju svog ličnog interesa, uništavati kulturno-historijska blaga i imovinu grada, te onu populaciju koja sebe smatra civiliziranom natjerati da se stidi što dijeli životni prostor sa takvima. Dijelom smo i mi krivci, jer šutimo, okrećemo glavu od destruktivaca i kriminalaca u našim redovima, ne prijavljujemo nadležnim institucijama njihova nedjela i zbog toga trpimo primitivizam koji je sve veći na svakom koraku. S te strane, ponekad osjećam da i ovo što pišem, evo već tridesetiosmu sedmicu za redom, gubi svaki smisao. Uzaludno je pisati, kad ne osjećate da se dešava ikakva promjena u okruženju, nema nikakve reakcije, tako da je ovo možda i posljednji heftičnjak koji pišem (bar za javnost). Zenica je grad koji se može pohvaliti jedinstvenim takmičenjem na nivou BiH. Naime u našem gradu se već godinama u prostorima zeničke kuglane održava Bowling liga BiH. Ligu sačinjava 14 ekipa s područja Zenice, a titulu prvaka brani ekipa Zenikoma. Do sada su odigrana dva kola, a uzbuđenja i iznenađujući rezultati već u samom startu obećavaju uzbudljivu sezonu. Mečevi se održavaju od utorka do petka svake sedmice u periodu 17:30 – 21:00 sat, a ovo je i svojevrstan poziv svima da u prelijepom ambijentu naše kuglane popijete ili pojedete nešto i pogledate uzbudljive mečeve na stazama. Za one koji ne znaju, bowling je sport koji nam je stigao iz Amerike, a u kojem je cilj kuglom oboriti 10 drvenih čunjeva (drva kako kažu kuglaši). A NK Čelik se ove sezone ponaša slično bowlingu. Imate na terenu 10 panjeva (golmana ne računam) koji ganjaju loptu i pokušavaju je natjerati u protivnički gol. Čelik je u srijedu protiv Viteza odigrao, tako kažu oni stariji, najlošiju utakmicu od osnivanja kluba. U subotu su tu sliku donekle popravili protiv Željezničara, ali je i dalje izostalo ono što se broji, a to je rezultat. Iako navijači bezrezrvnu podršku pružaju Vladi Jagodiću, ja sam sve bliže razmišljanju da načelnik Tuzle nije bio toliko lud kada je ukinuo finansiranje FK Sloboda i praktično taj klub gurnuo u 1.ligu Federacije. Ustedio je tim cinom znacajna sredstva, koja je preusmjerio u bitnije projekte za stanovnike Tuzle, poput Panonskih jezera. Tako se stanovnici ovog grada mogu okupati u prelijepom kompleksu Panonike, umjesto da sjede na tribinama i nerviraju se lošom igrom kvazifudbalera. Naš načelnik bi definitivno trebao početi da se bavi ovakvim razmišljanjem u godini koja dolazi. A također bi trebao razmisliti i o izboru novog direktora JU za održavanje sportskih objekata. Ovaj postojeći, koji konačno odlazi u ničim zasluženu penziju će ostati upamćen samo kao jedan veliki kočničar sporta u Zenici. Nadamo se da će umjesto njega u fotelju zasjesti neko ko se bavio sportom, ko poznaje potrebe sportista i razumije njihove probleme, a koji će istovremeno sportske objekte kojim obilujemo staviti u potpunosti u funkciju grada i načiniti ovu ustanovu profitabilnom svojim menadžerskim sposobnostima. Rukometaši Čelika su donijeli bodove s vrućeg gostovanja u Čapljini u kojoj su u protekloj sezoni dva puta poraženi (liga i kup BiH). Ne znam je li to do kritike ili su im isplaćene plate, ali je činjenica da ekipa iz utakmice u utakmicu igra sve bolje. Nadati se da će te bolje igre privući na tribine veći broj gledalaca, a ispravan korak u tome je i odluka uprave o reaktiviranju internet prezentacije ekipe, kao i prezentacije na Facebook-u. Sve novosti i dešavanja u klubu možete pratiti na www.rkcelikzenica.com. KŽK Čelik je organizovao još jedan pristojan turnir u čast prerano poginule Amne Fazlić. Bio je to lijep uvod u narednu sezonu ženske košarke u kojoj ćemo jedan novi KŽK Čelik gledati na dva fronta uporedo – u domaćem prvenstvu i u Regionalnoj ligi. Iako su poražene u finalu od sjajne ekipe Play off iz Sarajeva, igračice Čelika su ostavile dobar dojam i sigurno je da će u narednoj sezoni (ukoliko ne bude turbulencija kao ranije) donijeti svojim navijačima dosta radosti, a možda i ponoviti uspjeh osvajanja prvenstva i kupa BiH i učešća u završnici regionalne lige. To sigurno neće biti lako bez podrške navijača, pa i ovim putem poziv svima da podrže ovaj sportski kolektiv.

23.09.2013.

Heftičnjak 23.09.2013

U 77-oj godini života, u Zagrebu, je umro Vlatko Marković, bivši predsjednik Hrvatskog Nogometnog Saveza. Ubjeđen sam da će se ovi mlađi čitaoci zapitati kakve to ima veze sa našim gradom, ali eto za njihovu informaciju Vlatko je nekada na samom početku svoje nogometne karijere, sredinom 50-tih godina prošlog vijeka, nosio dres Fudbalskog Kluba Čelik iz Zenice u koji je došao iz Iskre Bugojno. Nakon Čelika produžio je prema Zagrebu, s uspjehom igrao za Dinamo, a nakon Dinama je nastupao u Beču za Austriju i Rapid. Neke kuloarske priče govore da je, još dok je predsjedavao HNS-om, pokušao zajedno s Tarikom Filipovićem da pomogne NK Čeliku u stabilizaciji kluba, ali naravski nije uspio. Kako god, Vlatko laka ti crna zemlja. Semafori koji bi trebali pokazivati nivo zagađenja ne rade, žale se stanovnici Tetova i Radakova. Probajte ih uključiti u struju, poruka je iz centra grada, mada vam nisu potrebni. Evo mi ih svaki dan gledamo i čisto je, nema zagađenja. Prije par dana sam čak vidio da piše PRAŠINA 0 (slovima: nula), kao da smo u sterilnoj laboratoriji, a ne u najzagađenijem gradu u državi, a možda i malo šire. Ta naranđasta supstanca koja lebdi u zraku je zdrava i slobodno je duboko udahnite. Iako nije zagađeno u subotu sam se pridružio ekipi Sportske škole u posjeti Scorpio parku na Smetovima. Naš čuveni alpinist Edin Durmo se sa svojom ekipom potrudio da djeca imaju još jedan nezaboravan dan u prirodi, a svima poruka da posjete ovo predivno mjesto, ukoliko to već nisu učinili. Naravno, kakav bih ja bio da malo ne kritikujem. Ovaj put kritika ide za put prema Smetovima, našem najbližem izletištu, koji je u katastrofalnom stanju. Nadležni bi bar mogli nasuti kamenje u rupe, ako već nemaju namjeru da ih zakrpe asfaltom. Pri povratku sam iskoristio priliku da posjetim kamp centar nogometne reprezentacije na Crkvičkom brdu. Izgleda fenomenalno, kao neki svemirski brod koji se spustio u gustu prašumu, svojom pojavom apsolutno odudara od cjelokupne okoline. Naravno, opet kritika, mogla se ona šikara okolo malo urediti, očistiti, upristojiti, a da ne spominjem da je jako čudno da je asfaltni put od nogometnog centra do groblja na Smetovima ostavljen nedovršen. To je svega 400 metara puta koji bi umnogome skratio dolazak do groblja, uvezao naselje Kamberovići (onaj dio preko pruge i auto puta) sa gradom i skratio dalje putovanje prema vrhu Smetova, te rasteretio cestu kroz Crkvice. Svega 400 metara ceste, a mnogo bi se stvari posložilo. Oduševila me inicijativa dva poslanika kantonalne skupštine (Adnan Jupić i Senaid Begić) koji zahtjevaju da se zakonski regulira depolitizacija pozicije direktora i zamjenika direktora u osnovnim i srednjim školama na području kantona. Pojednostavljeno, narodski rečeno, ne možeš biti ni direktor, a ni zamjenik direktora u osnovnoj ili srednjoj školi, ako si član neke stranke. Ubjeđen sam da su se u Hotelu Balkan nasmijali na ovu inicijativu i da je naravno neće podržati jer bi to značilo ostanak bez radnih mjesta velikom broju podobnih kadrovika naše „najpopularnije“ stranke koje su oni strateški rasporedili u obrazovne ustanove. Senaidu, koji se u proteklom periodu ne samo ovom inicijativom nego i cjelokupnim svojim radom pokazao kao proaktivan mladi političar, sam poručio da od mene ima ručak ako ova inicijativa prođe. Nisam bio upoznat da i Adnan ima upetljane prstiće u ovome, pa evo i za njega javni poziv da nam se pridruži na tom ručku poslije glasanja u skupštini kantona. Moj prošli broj heftičnjaka nije ostao nezapažen, a odgovor mi je poslao onaj od koga sam najmanje očekivao. Direktor JP Grijanje mi je dostavio finansijski izvještaj o poslovanju JP Grijanje, budući da sam to u prošlom heftičnjaku (između redova) zatražio. Ovim putem mu se izvinjavam što sam, možda, pogrešno shvaćen u prošlom heftičnjaku kod razmišljanja o „sukobu“ na relaciji kanton – JP Grijanje. Izgledalo je kao da sam zauzeo stranu kantonalnog premijera, što u potpunosti nije tačno. Moram reći da sam u tom, konkretnom slučaju na njegovoj strani, odnosno na strani JP Grijanje i ne vidim nikakav razlog (osim totalnog kokuzluka) da kanton ne izvrši plaćanje obaveze koju su preuzeli na ime zagrijavanja škola u Zenici. JP Grijanje je odradilo svoj dio posla (kako – tako), izvršili su uslugu grijanja, ispostavili fakturu i red je da se ista plati. Retroaktivne reakcije na ranije ugovorenu cijenu ili kvalitet usluge su smješne i tipična kupovina vremena, koja samo ugrožava početak naredne grejne sezone. Gospoda koja sjedi u kantonu bi trebala manje da priča, a više da djeluje, te da počnu konačno na vrijeme da izvršavaju obaveze ne samo prema JP Grijanju, nego i prema drugim fizičkim i pravnim licima kojima duguju po raznim osnovama. Ukoliko to nisu u mogućnosti, krajnje je vrijeme da to javno priznaju i da polako počnu sa gašenjem tih kvazitvorevina koje su nam u amanet ostavila ratna vremena. Kao što reće lijepo jedan moj prijatelj: „Kantone će ugasiti one stranke koje su ih u ratu i stvorile, a slično će završiti i entiteti.“ Šta finansijski izvještaji? Aha, finansijski izvještaji JP Grijanje Zenica, to vas interesuje. Ništa spektakularno, čak djeluje ljepše nego što sam predpostavljao. Firma je čak i pozitivno poslovala, ako izuzmemo trošak amortizacije koji je gura u provaliju gubitaša, a eto mi koji se malo računovodstvom bavimo znamo da je amortizacija fiktivan trošak. Međutim za oko zapinju enormna potraživanja, a što je znak da ne plaćate grijanje. Nemate razlog da se žalite, ako ne izmirujete svoju obavezu dragi moji sugrađani. Gospodin Sarajlić je iskoristio priliku da me pozove u posjetu preduzeću JP Grijanje, a evo i ovim putem obećavam da ću se potruditi da to uradim prije početka naredne grejne sezone, posebno iz razloga par ideja koje imam da mu predložim, a u cilju poboljšanja poslovanja preduzeća i kvalitetnijeg zagrijavanja grada. Također malo ćemo se dotaći i KK Čelik, budući da je gospodin Sarajlić predsjednik UO KK Čelik. Još malo o sportu. Ne znam da li ste upratili da je Zenica mjesto na kojem će se uskoro, tačnije 6.oktobra održati polumaraton i prva trka ulicama grada. S obzirom kakve sve opasnosti vrebaju na ulicama Zenice biće to u svakom slučaju jedno jako zanimljivo takmičenje, nešto u rangu onih prijeratnih igara bez granica, a ja sam evo već 10-ak dana u intenzivnim pripremama za trku ulicama grada. Nabavio sam, bar tako mislim, svu potrebnu opremu od gas maske do dobrog štapa za rastjerivanje pasa lutalica. Ukoliko mislite da bi trebalo još nešto od opreme pripremiti budite slobodni da mi to dojavite na mail jer ne želim da tokom trke doživim neko neugodno iznenađenje. Rukometaši Čelika su odigrali jednu pristojnu utakmicu protiv Gradačca i konačno obradovali svoje navijače, njih svih 65 koji su u petak došli pogledati rukometni susret u Areni. Susret je obilovao lijepim potezima koji i dovode publiku na tribine, a eto ja bih, svega mi, zasp'o da nisam bio u dobrom društvu i da nisam na poluvremenu popio kafu. Briljirao je Hurem, kojeg je u „ljetnjem raspustu“ dovela uprava RK Čelik i na kojeg je, očito je to sada, uticala moja prošlosedmična kritika da su sva dovedena pojačanja katastrofalna. Hurem se naljutio na moje piskaranje i zabio 10 golova, a ja evo sada smišljam način kako da naljutim Starčevića da odbrani nešto i ne nalazim ništa bolje osim: „Molim Upravu RK Čelik da Starčevića pokloni nekoj nižerazrednoj ekipi. Hvala u ime svih rukometnih navijača u Zenici.“ Malo po malo, mic po mic, dođosmo i do fudbala – nogometa ili bar onoga što je od njega ostalo. Nogometaši, ako se uopće nogometašima mogu nazvati, su opet razočarali svoje navijače i zeničku javnost. Očito je to već sada da su pojedini igrači dio jedne velike opstrukcije kojom se iz kluba žele otjerati pozitivne snage, to jeste oni ljudi koji klub pokušavaju ponovo postaviti na noge i koji se trude Čelik dovesti u poziciju da ponovo igra značajnu ulogu u BH nogometu. Žalosna i bolna je činjenica da se NK Čelik godinama nalazi na dnu tablice i da je predme ismijavanja svih seoskih klubova u BiH, a NK Čelik je jedan od samo sedam klubova iz BiH koji su igrali 1.ligu bivše Jugoslavije (Borac Banja Luka, Sloboda Tuzla, Sarajevo, Željezničar, Velež, Iskra Bugojno i FK Čelik). Žalosna i bolna je činjenica da mi navijači i simpatizeri isti scenario gledamo više od deset godina i ne reagujemo. Žalosna i bolna je činjenica da klub uništavaju oni koji su u skupštinu i upravu postavljeni da rade u interesu istog i koji svoj lični (kladioničarski) interes stavljaju ispred interesa kluba, armije navijača i grada Zenice. Žalosna i bolna činjenica je što će uspjeti u svom naumu, Čelik će ponovo zadnje kolo lige igrati za opstanak, iz svečane lože će se smijuljiti propali nogometaši, alkoholičari, ugostitelji, pekari i slični „likovi“ kojima je kladionica i majka i otac, tristotine budala će navijati s juga, a svi ostali će sjediti u svojim kućama i gledati Englesku premijer ligu ili Njemačku Bundesligu maštajući da i oni jednom budu dio takvog spektakla. Takvi smo mi ...

16.09.2013.

Heftičnjak 16.09.2013

Edhem Sačak je još jedna žrtva saobraćajnog ludila koje vlada u Zenici. Ovim putem želim mom prijatelju Kerimu i cijeloj obitelji Sačak izraziti najiskrenije saućešće. Još jedan izgubljen život na našim ulicama je novi šamar saobraćajnoj policiji, koja, sada je to već jasno i pticama koje nas s grana gledaju, ne radi dobro svoj posao. Zenica je jedno veliko gradilište, ogroman je građevinski poduhvat sve ovo što se dešava oko GGM-a, veliki je pritisak na ulice koje nisu zatvorene za saobraćaj, ogromne su gužve, nervoza vozača, a saobraćajna policija se ponaša tako inertno i nezainteresovano da je to već pomalo čudno i pomalo bezobrazno. Jasno je da povremene akcije kontrole učesnika u saobraćaju i kažnjavanje nepropisno parkiranih vozila nisu rješenje saobraćajnog haosa. Saobraćajci bi se morali aktivno uključiti u dešavanja na zeničkim ulicama, posebno na mjestima koja su već sada prepoznata kao „crne tačke“ poput skretanja za Lukovo polje, jednosmjerne ulice koja se iz pravca Gimnazije uključuje na bulevar gdje su konstantna kršenja zabrane kretanja u dva smjera, kružnih tokova koji su očito veliki problem za vlasnike vozila u Zenici, te dionice GGM-a u izgradnji. Ovdje je još bitno napomenuti da su policajci u pojedinim slučajevima upravo ti koji ugrožavaju saobraćaj jer je dovoljno pogledati kako bahato parkiraju svoja lična vozila po trotoarima i zabranama oko zgrade MUP-a bez ikakve sankcije i mogućnosti da se reaguje. Do kada će saobraćajna policija biti nijema na apele stanovnika Zenice da se uvede red u saobraćaju? Koliko to još žrtava trebamo prebrojati da bi neki policijski komesar shvatio da je to i njegova odgovornost i posao za koji je plaćen? „Sumpornu dolinu“ su u toku protekle sedmice malo zabavili i kantonalni premijer i direktor grijanja koji su se malo medijski „potukli“. Osvrnut ću se na taj sukob s pitanjem za direktora JP Grijanje, pri čemu ću zanemarit izjavu premijera kantona o nefunkcionalnosti JP Grijanje, koju ja vidim samo kao početak predizborne kampanje (iako konstatacija nije daleko od istine). Pitanje glasi: Ako je prihod iz grejne sezone 19 miliona KM, trošak prema Mittalu 12 miliona KM, gdje je nestalo onih 7 ili da budemo precizniji 8 miliona KM (jer je, koliko je poznato, iskazan gubitak u poslovanju u visini 1 milion KM)? Hvala unaprijed na odgovoru. Naravno, glavna zabava našeg grada (ako izuzmemo veselje nakon pobjede reprezentacije u Slovačkoj) su dva semafora koji nas obavještavaju o stanju zraka koji udišemo. Skoro svakodnevno na mail dobijem upit o referentnim vrijednostima za SO2 i prašinu u zraku i skoro svima odgovorim na isti način: „Čitajte, educirajte se, ima interneta i izvan Facebooka.“. Moram se ovom prilikom zahvaliti gospodinu Samiru Lemešu iz Eko Foruma Zenica koji je odreagovao na moj prošlosedmični tekst i dostavio mi link za izvod iz Pravilnika o graničnim vrijednostima kvalitete zraka, te bih zamolio da se svi oni koje interesuje odgovor na pitanje: „Je li u redu da vidim ono što udišem?“, educiraju na sljedećem linku: http://www.ekoforumzenica.ba/dokumenti/pravilnik2012.php Na prošlosedmični heftičnjak je odreagovala i gđa Z. iz JU za predškolski odgoj koja je imala zamjerku na moj dio teksta o poskupljenju usluga čuvanja djece u zeničkim vrtićima. Nemam namjeru prepisivati naš razgovor, donekle smo nas dvoje bili na istoj talasnoj dužini u cjelokupnoj priči oko budžeta Općine Zenica, načina na koji se budžet troši u neke projekte od kojih Općina nema skoro nikakve koristi, međutim ono što je primjetno bilo u cjelokupnoj komunikaciji je da gđa Z. prije svega nije razumjela razliku između privatnog i javnog sektora te je potencirala kako dobro rade privatni vrtići, a kako loše rade ovi koji pripadaju JU za predškolski odgoj, te je uporno potencirala građansku i ličnu inicijativu ističući primjer vijeća roditelja Gimnazije koji su uspjeli renovirati zgradu Gimnazije i sl. Ne želim zaista ulaziti u priču o privatnim vrtićima i načinu na koji oni funkcioniraju, te posebno ne želim upoređivati javne vrtiće sa privatnim. Privatni vrtići su privatna firma i apsolutno je pravo vlasnika i direktora privatne firme da poslovanje uređuje na način kako on želi. Nameće se tu nekoliko pitanja - da li te ustanove zadovoljavaju propisane standarde, da li imaju dovoljan broj „teta“ prema broju djece, da li su te „tete“ kvalitetno plaćene za svoj rad, da li djeca imaju kvalitetne uslove za boravak, da li prolaze program koji treba da prođu, da li su jaslice odvojene od starije djece ... i još stotinu pitanja koja treba da interesuju samo one koji svoju djecu prepuštaju u te ustanove. Ja lično nisam za tu opciju, isto kao što nisam ni za opciju upisa djece u privatne škole koje niču na svakom koraku kao gljive poslije kiše jer je njihov primarni cilj profit vlasnika, a ne dobrobit djece. Svako ko misli suprotno ima problem u percepciji. JU za predškolski odgoj je nešto sasvim drugo i suprotno od pomenutog. Šta je problem JU za predškolski odgoj i zašto su vrtići stali u prošlom vijeku je pitanje za upravu te ustanove i za vlasnika te ustanove. Činjenica je da su korisnici usluga JU za predškolski odgoj nezadovoljni. Nezadovoljni su primarno uslovima u kojima njihova djeca borave, počevši od čučavca u WC-ima zbog kojih neka djeca izbjegavaju ići u WC tokom cijelog dana, preko ukupnog enterijera i eksterijera objekata koji podsjeća na neka stara, prijeratna vremena. U čemu je problem da se vrtići renoviraju jedan po jedan, ukoliko se zna da JU za predškolski odgoj ima godišnji prihod koji se kreće u visini 1,25 miliona KM – samo iz budžeta Općine izdvoja se 750.000 KM za 2013. godinu (600.000 KM za tekuće održavanje, 130.000 KM za troškove grijanja i 20.000 KM koji su predviđeni za renoviranje objekata), uz prihod od naplate od korisnika vrtića dodatnih 500.000 KM (prihod iz ove stavke računan na osnovu cijene od 120 KM koja je bila važeća do 1.9.2013.godine)? U čemu je zaista problem i gdje se taj novac usmjerava? I pored značajnog prihoda (1,25 miliona KM) dođemo u situaciju da je račun javne ustanove mjesecima blokiran na osnovu tužbi uposlenika ove ustanove, a onda se uz to još organizuju neke humanitarne malonogometne utakmice za rekonstrukciju vrtića, traže se donatori za renoviranje objekata, zahtjeva se od roditelja da svojoj djeci obezbjede užinu, dodatno plaćaju svaku sekciju koja se organizuje, obezbjede didaktička i higijenska sredstva, doniraju igračke, da ne kažem da se na početku svake grejne sezone od roditelja skupljaju sredstva za drva kojima će se djeca grijati tokom zime. Priznat ćete kad se sve ovako sabere, onda onih 150 KM mjesečno nije više 150 KM, nego je to znatno viši iznos (oko 230 KM). I pored svega toga gđa Z. savjetuje da bi roditelji trebali preuzati inicijativu i učiniti kao roditelji djece iz Gimnazije te pokrenuti renoviranje objekata iz svojih sredstava kao što su učinili roditelji iz Gimnazije. A možda bi najbolje bilo da roditelji djece korisnika JU za predškolski odgoj prebace sva svoja primanja upravi ove ustanove, pa bi možda naša djeca konačno imala uslove pristojne za boravak. Pri ovome zaista moram naglasiti da „riba od glave smrdi“, odnosno da su tete koje rade s našom djecom istinski heroji i također žrtve ovog sistema, a pravi krivci sjede ili u upravi ili u upravnom odboru ili u zgradi Općine ili možda u hotelu Balkan. Nogometaši NK Čelik su još jednom tokom vikenda rastužili svoje navijače. Poraz u Gradčcu je ponovo dosuo sol na ranu navijača i simpatizera NK Čelik, a sigurno je da izgovor ne može biti neigranje nekoliko standardnih prvotimaca. Činjenica je da nešto ne štima, da je klub u problemima, da oko stadiona postoje neke sile koje klub vuku prema dnu. Krajnje je vrijeme da se igrači i trener trgnu i zaigraju jer ovakvim pristupom možemo samo doći u situaciju da se borimo za goli opstanak, a te borbe je navijačima kluba preko glave. Počelo je i rukometno prvenstvo BiH, naši rukometaši su dočekali ekipu Bosne iz Sarajeva i uspjeli izvući bod. Mislim da prvi put od kako pišem ove tekstove dolazim u situaciju da kritikujem rad uprave i stručnog štaba RK Čelik (ukoliko uprava kluba uopće postoji budući da od 15 imenovanih u upravi kluba rade samo trojica). U završnici za prvaka koju smo igrali prošle sezone, isplivale su neke stvari koje se možda nisu primjetile protiv lošijih sastava u 1.ligi BiH. Prije svega tu je bio problem organizatora igre, spore tranzicije i spore igre u napadu, te nekvalitetnog golmana. Ništa od tih stvari u ovoj sezoni nije korigovano i to se vidjelo već u prvom susretu protiv RK Bosna. Otišlo je nekoliko igrača, a na njihovo mjesto je dovedeno 3-4 igrača koji nisu donijeli ništa novo, čak naprotiv nisu adekvatna zamjena za one prošlosezonske. Jasno je pitanje za upravu kluba na koji su način birani igrači koji će se dovesti kao „pojačanja“? Zašto su tri igrača dovedena iz Bosne Visoko, kluba koji je prošle sezone ispao iz lige? Kako je npr. kvalitetni mladi reprezentativni igrač Perić Josip zaigrao za Bosnu Sarajevo, a ne za RK Čelik? Lično bih volio vidjeti njega u timu, nego svu ovu četvoricu novajlija i bolje da je novac od ove četvorice dat njemu bar bi navijači imali šta da vide. Da rezimiramo i dalje nemamo tranziciju i dalje imamo rupu na golu i dalje nemamo organizovane napade i to će svaki iole kvalitetniji protivnik prepoznati i sigurno kazniti. Ekipa Bosne je prepoznala probleme u igri i odnijela nam bod, a novi ispit je već u petak protiv ekipe Gradčca.

09.09.2013.

Heftičnjak 09.09.2013

Imam i ja valjda pravo na odmor? Nisam planirao dvije sedmice bez heftičnjaka, ali eto desilo se silom prilika. Napunile su se baterije, malo se odmorilo od naše tmurne svakodnevnice, promjenile boje zidova i sada ponovo u akciju i nove pobjede. Za početak slika koju sam jučer u redovnoj šetnji ulovio. Slikano je mobitelom, pa se unaprijed izvinjavam zbog lošeg kvaliteta, ali govori dovoljno. To je grafit koji je, ne tako davno, urađen za rahmetli Amnu Fazlić. Evo već je tri godine od njene pogibije, uskoro se igra i memorijalni turnir koji nosi njeno ime, a grafit je već zarast'o u mahovinu i korov. Nadam se da će gospoda iz KŽK Čelik ipak organizovati čišćenje prije turnira. Ovako djeluje sramotno i ne baš na čast. Negdje na plaži u Podgori, u subotu, sretnem svog prijatelja još iz dječjih dana Adisa. On došao na produženi vikend sa suprugom, a ja sam tu cijelu heftu. Sjednemo na kaficu da mi ispriča šta ima u Zenici. Naravno, prva nezaobilazna tema je Čelik, koji je konačno pobjedio nekoga i malo smirio usijane glave koje su htjele mjenjati sve redom, od trenera pa do igrača, uprave i direktora (pardon v.d.direktora). Kaže da mu se svidio Dedić u špicu gdje je konačno dao svoj maksimu, te mladi Grahovac koji je odigrao besprijekorno. Onda smo prešli na temu semafora koja je postala hit na facebook-u i raznim forumima. Kao neki test vida je taj semafor, neki se kunu majkom da ne vide ništa, drugi opet tvrde da su ovi prvi ćoravi i da se sve lijepo vidi. Adis to fino i kulturno prokomentarisa da ako načelnik kaže da se vidi, onda se vidi i nema dalje rasprave. Sjećam se da je prije rata moj otac imao mali, pozorišni, dvogled kojim je gledao semafor u baš maglovitim danima, tako da mi lijepo zvuči ideja o uvozu par hiljada dvogleda i teleskopa (za one u udaljenijim naseljima) iz Kine. To je dobra poslovna ideja i sigurno je da bi svi građani kupili sebi po jedan da mogu gledati u semafor, a u pauzama i u susjedu koja se presvlači u drugoj zgradi. Jučer u šetnji preko Kamberovića polja sam bacio pogled i lijepo se sve vidi, vrijeme, datum, temperatura i nivo prašine i SO2. E sada, dragi čitaoci da bi znali šta gledate ja sam malo progooglao za vas i našao sljedeće - Prema novim okolinskim propisima, važećim od početka prošle godine, najveći dozvoljeni nivo sumpor-dioksida u zraku je 50 mikrograma po kubnom metru, koji se smije prekoračiti svega tri dana tokom godine (jučer oko 17:00 je iznosio 102, tako da je pravilo prekršeno), a dozvoljeni godišnji prosjek prašine u zraku iznosi 50 mikrograma i nije dozvoljeno da njihova dnevna koncentracija uopšte prelazi nivo od 250 mikrograma po kubnom metro (jučer u 17:00 je iznosio 63 i iznad je dozvoljenog prosjeka). Ukratko, kada pogledate u nebo, prema semaforu, ako vidite cifru veću od 50, a nisu minute na satu onda znate da nešto nije dobro, odnosno da je vrijeme da stavite gas masku. Sigurno je već sada da ćete tu gas masku nositi jako često, ali to je rezultat brzog razvoja našeg grada, radnih mjesta, industrijalizacije i da ne nabrajam dalje. Znate svu tu priču lokalnih političara koji čvrsto stoje iza Mittala. Pri ovome moram spomenuti i da sam nedavno dobio e-mail jednog našeg sugrađanina koji mi sugerira da dođem u Pečuj i vidim u kakvim uslovima ljudi dole žive. Naime, prema njegovim informacijama Pečuj i okolna naselja se tuše u prašini iz Mittala (sad sam siguran da mjerna stanica nije na toj lokaciji), obraćali su se svim relevantnim institucijama, ali bez reakcije. Bez reakcije je bio i apel aktiviste Kreho Hasana i stanovnika Travničke ulice i Brista da im je ukinut semafor i da nemaju informacije o nivou zagađenosti u gradu. Kreho je jako uporan, pa je dobio uvjeravanja od načelnika da će razmotriti opciju postavljanja sistema ogledala na Lamelu ili Smetove tako da će stanovnici pomenutih naselja moći u ogledalima gledati postojeće semafore. Ogledala su, ipak, jeftinija od semafora. Reprezentacije se nismo doticali u svom razgovoru, iako je dan ranije igrala protiv Slovaka na Bilinom polju i doživjela prvi poraz u kvalifikacijama. Raznih se teorija razvilo o toj utakmici od priča o reketu kojim su pojedini reprezentativci izloženi od pojedinih mafijaških grupa u Sarajevu, preko kladioničarske zavjere (jer ni Grci nisu dali gol Lihtentštajnu dok naši nisu primili gol), pa do one (meni nekako najbliže) da je ovaj poraz trebao savezu da skine teret “nepobjedivosti” reprezentacije na Bilinom polju i ima dodatni argument da se reprezentacija vrati na Koševo. Iako smo na Koševu poraženi od Amerikanaca, ne treba zaboraviti da je poraz došao u drugom dijelu kad su igrali igrači s klupe, a da je prvi tim lagano igrao sa Amerima i vodio 2:0 u prvih 45 minuta. Kad smo već kod reprezentacije glupo bi bilo ne spomenuti trening centar na crkvičkom brdu koji je konačno i konačno otvoren uz prisustvo najviših zvaničnika UEFA i NS BiH, te nezaobilaznog domaćina Huseina Smajlovića. Objekat je prema svemu viđenom vrhunski i sigurno dostojan reprezentacije koja spade u TOP 20 u svijetu, ali me je užasnula Sušićeva izjava da se neće do kraja kvalifikacija pripremati u trening centru, te da će u buduće razmotriti i tu opciju. UEFA uloži milione, Općina Zenica pokloni zemljište i uradi prilazni put i ti ćeš razmisliti? O čemu se radi? Da li su to ljepše pripreme u parku na Ilidži ili nekom niželigaškom terenu u Hadžićima? Zaista nevjerovatno i ostavlja bez komentara. Bez komentara je ostao i zahtjev Sportske škole Zenica za ustupanje Papirne na korištenje ovoj sportskoj organizaciji koja djeluje pri Udruženju Pedagoga Fizičke kulture Zenica. Iako je molba prema općinskim organima upućena još prije više od 4 mjeseca i iza iste stoje osim Sportske škole još i škola rukometa Čelik junior, te košarkaki klub Čelik, niko iz Općinskih struktura se nije oglasio. Šamar je to sigurno ljudima u ovim kolektivima koji vrijedno rade da djecu sklone s ulica i ispred ekrana, te da od njih naprave bolje ljude, sportiste, buduće zeničke zvijezde. Šamar i jedna poruka lokalne političare djeca Zenice ne interesuju osim kada se treba s istima slikati pred izbore i deklarativno se zalagati za prava djece. Ali, za taj odnos smo već od ranije znali, dovoljno je pogledati na šta liče naši vrtići i škole da vam sve bude jasno. Kad smo već spomenuli Sportsku školu moram se osvrnuti na novi projekat Sportske škole koji nosi naziv „Prijatelj sportske“ kojim se pozivaju svi zainteresovani pojedinci i organizacije da određenom donacijom pomognu rad Sportske škole (donacije su u iznosima 10, 20 i 50 KM). Doniranjem sredstava postajete prijatelj sportske škole, a sredstva će biti utrošena za nabavku rekvizita za kvalitetniji rad sportske škole Zenica. Koliko sam dobio informacije trenutni cilj je da se kupi vratilo za mlade gimnastičare, pa još jednom apelujem na sve koji su zainteresovani da pomognu ovu akciju da se jave na telefon sekretara sportske škole broj: 062 477 608. Za kraj samo da spomenem da je još jedna Zenička Javna ustanova poskupila svoje usluge, radi se o JU za predškolski odgoj i obrazovanje čije su usluge čuvanja i odgoja djece u zeničkim vrtićima od 1.9. ove godine skuplje za 25% u prosjeku. Cjelodnevni boravak djeteta košta 150 KM (do sada je taj iznos bio 120 KM), pojedinačne sekcije su poskupile sa 10 na 15 KM, a sve to je novi udar na budžet stanovnika Zenice koji imaju djecu predškolskog uzrasta. Razlog ovom poskupljenju je informacija Uprave ove Javne ustanove, da cijena nije mjenjana od 1.9.2009.godine, pa su eto osjetili potrebu da to urade. Ja bih dodao da se uslovi boravka djece nisu mjenjali od 1.9.1985.godine te da i roditelji osjete potrebu kvalitetnijeg boravka njihove djece u prostorima ove ustanove, međutim očito je da to nekome nije u interesu, a da ne spominjem da je posljednji put plata radnicima ove ustanove povećana ... kada direktorice?

19.08.2013.

Heftičnjak 19.08.2013

Završena je konačno montaža dva semafora na zgradi Union banke. Zenica je tako dobila dva ultra, super moderna semafora u boji na kojima će njeni stanovnici moći da vide vrijeme, datum, temperaturu i stanje zagađenosti. Stari semafori su, navodno, poklonjeni Općini Kakanj koja se također kao i mi pati sa zagađenjem. Mene je postavljanje semafora podsjetilo na jedno u nizu renoviranja stadiona Bilino polje, kada je spominjana nabavka novog semafora umjesto onog starog koji sjevernu tribinu krasi još od prije rata. Navodno su novci iz budžeta općine bili obezbjeđeni, ali do postavljanja velikog displeja u boji nikada nije došlo, samo su, što reće jedan moj dobar prijatelj „podmazali zupčanike na starom semaforu“ i završili priču na tu temu, uz naravno neminovnu raspodjelu novca. Naravno, kako to biva u tragikomedijama, stari se poslije nekoliko mjeseci ponovo „rasuo“ tako da je onima koji pohode stadion Bilino polje i gledaju utakmice, povremeno, skoro nemoguće pročitati šta piše na njemu. Ali vratimo se mi novim displejima na zgradi – činjenica da će novi displeji pokazivati stanje zagađenosti otvara novo poglavlje u životu grada i nameće jedno logično pitanje na koje će teško bilo ko odgovoriti. Dakle, šta će se desiti kada nivo zagađenosti bude viši od zakonski dozvoljenog? Hoće li tada Mittal zaustaviti proizvodnju dok „ne izvjetri“, hoće li biti kažnjeni od strane inspekcijskih organa, hoćemo li biti kolektivno iseljeni na okolna brda i planine ili će to samo biti jedan statistički pokazatelj za koji niko neće odgovarati? Ako posmatramo globalnu situaciju u državi logičnim se nameće ovo posljednje, da će to biti samo jedan statistički podatak, koji će vas na tren uznemiriti, ali se s vremenom nećete više obazirati na njega jer „karcinom se uvijek dešava nekom drugom“ (kao i saobraćajni udesi i ostala zla na ovom svijetu). Kad sam već kod zle sreće moram još ispričati kako su mom poznaniku K.K. psi lutalice (ili kako ih odmila članovi jedne naše udruge nazivaju „napušteni psi“) u noći sa subote na nedelju izgrizli auto. Osvanuo je tako Chevrolet, novije godine proizvodnje, sa pojedenom prednjom maskom, odvaljenom tablicom i izgrebane haube, a o duševnoj boli kod vlasnika da ne govorimo (znate već kako je kod nas muškaraca – ne diraj nam televizor, auto i kuhinjski stol). Kako kažu članovi već spomenute udruge „pas vas neće napasti ako ga ne izazovete“, tako da predpostavljam da je taj Chevi nekim svojim neracionalnim potezom isprovocirao čopor pasa, možda ružno pogledao neku kujicu iz grupe ili glavnog kabadahiju čopora. Kako god, sve je ličilo na kafansku tuču, u kojoj je deblji kraj izvukao automobil, a prijatelj će štetu vjerovatno morati naplatiti preko suda iz budžeta Općine Zenica. Psi, kao i obično, neće odgovarati. Prije 4-5 dana sjedio sam na kafici s prijateljem iz ratnih dana. Sretnemo se mi počesto, ali smo nekako rijetko kafenisali. Inače, on se bavi muzikom, svirao je u jednom našem, zeničkom bendu, pa se samom tom činjenicom nametala priča o muzici i o činjenici da se u našem gradu ne dešava skoro nikakav muzički događaj. Prije toga smo se dobro nasmijali naslovnici jednih naših dnevnih novina koja je prikazivala izvjesnu gospođu iz Viteza koja „jaše samo šampione“. Renata se sa svojim suprugom bavi uzgojem bikova i učestvuje na koridama, a u prošlom vikendu njeni su bikovi pokorili dvije velike koride od kojih je jedna u Čevljanovićima. Mala digresija, ali vraćam se odmah muzici. Sjećate li se kad je zadnji put u Zenici održan neki koncert? Kada ste zadnji put u Areni ili na stadionu Bilino polje pogledali neku regionalnu muzičku zvijezdu? Ne sjećate naravno. Kolega s kojim sam sjedio i ja smo malo starija generacija pa smo se u jednom trenu sjetili da su koncerti prije rata i odmah u prvim godinama nakon rata organizovani i na našim bazenima i da su to bile baš dobre svirke. Međutim, evo već godinama Zenicu zaobilaze dobre grupe i dobri pjevači. Zašto je to tako? E sad pazite dobro kako se opstruira održavanje koncerata. Svaki veći koncert neke zvijezde iz regiona najčešće sponzorira neka industrija vina ili piva – njima je to dobra promocija proizvoda, jednim dijelom se ukupni troškovi održavanja koncerta kompenziraju sa nešto nižim cijenama ulaznica i sprječava se mogućnost da neko bude na gubitku (organizator ili pjevač). Naravno, publika će možda imati nešto nižu cijenu karata, ali će tu razliku sigurno potrošiti na promotivnim štandovima sponzora. Bosna i Hercegovina je preuzela zakon o zabrani točenja i reklamiranja alkoholnih proizvoda u sportskim objektima, a ovaj zakon se samo u našem gradu primjenjuje kada se trebaju održati koncerti. Naime, uprava JP za održavanje sportskih objekata kada dogovara održavanje koncerata strogo zabranjuje reklamiranje i točenje alkohola na koncertima. U drugim gradovima ovaj zakon se primjenjuje samo kada se u sportskim objektima održavaju sportski događaji, a kod koncerata zabranu ovog karaktera nećete vidjeti. Iz tog razloga ćete moći otići na koncert u Sarajevo, Banja Luku, Tuzlu, a kvalitetne muzičare nećete vidjeti u Zenici, odnosno u Areni ili na Bilinom polju ili čak na bazenima. Uprava JP za održavanje sportskih objekata je na taj način uskratila sebi sigurno značajna sredstva za iznajmljivanje objekata, ali je možda kupila mir u centru moći vjerske zajednice. Ako ništa, omladina nam se ne opija. Ono što je možda tračak nade da bi u budućnosti mogli ipak imati koncerte u Areni i drugim sportskim objektima u Zenici je najava penzionisanja trenutnog direktora JU za održavanje sportskih objekata koja bi se trebala desiti u narednih par mjeseci. Čovjek koji je prvi put vidio bazen kada je doselio u Zenicu i jedinstven slučaj koji je zabranjivao navijačima dolazak u Arenu „da mu ne bi slomili koju stolicu“ će tako, konačno, otići u (ne)zasluženu mirovinu. Novi direktor je u kuloraima već poznat, tako da nema potrebe da se prijavljujete na konkurs kada i ako bude objavljen. Naravno, dolazi iz stranke na vlasti i upitno je da li je i on vidio bazen do doseljavanja u Zenicu s obzirom da je iz okoline Zenice. Prije par heftičnjaka sam objavio mail jednog našeg sugrađanina o stanju u zeničkoj streljani. Pozvao sam tada gospodu koja održava taj objekat da se jave i iznesu svoj stav po navedenom, međutim nisu se udostojili ništa da kažu. Umjesto njih obratio se još jedan „poznavalac“ stanja u streljaštvu koji mi je poslao mail slične sadržine sa direktnijim optužbama prema rukovodstvu streljačkog kluba. Budući da se radi o podugačkom pismu u kojem se dosta toga ponavlja iz prvog pisma, prenijet ću samo jedan dio koji se meni učinio zanimljivim. Dakle, naš anonimni pisac kaže: “… Prvi puta iza rata djeca streljačkog kluba idu na pripreme u Trebinje i to nakon objave u tvom heftičnjaku. Roditelji plaćaju 100 KM, a klub 180 KM. Kakve su to pripreme na +40 stepeni, u streljačkoj kožnoj opremi? Nafalio si Emu Škaljo jer nemaš pravih informacija, tj. imaš one za koje sav narod zna. Ona je davno suspendovana od streljačkog saveza BiH. Olimpijski komitet joj je uzeo stipendiju i morala je nešto da vraća (čini mi se oko 6000 KM) pa je ona to "ufol" uplaćivala klubu, a klub Olimpijskom komitetu, a majka joj sekretar kluba i potpisnik para. Za ovo imam i dokaze (godišnji izvještaj koji gđa. Admira "onako" radi bez prikazivanja keša koji dobija kroz obuke pojedinaca, članarine, zakupnine trim kabineta itd.). Ema je imala pristojna primanja - stipendija Olimpijskog komiteta je mislim bila 1800 KM, onda stipendija kantona od 350 KM, pa je te godine zaposlena u KP Dom, ZNAČI JOŠ 1000 km. Ko je imao ima veća primanja u Zenici? Prije toga Ema nije išla na takmičenje u Minhenu za koje je urađena prijava i Nedžad Fazlija je morao uplatiti 1000 KM za nastup, da se nebi obrukali jer je pucala za Bosnu. Poslije su i njemu morali vratiti pare iz kluba. I za to imaju dokazi. I o, kako ti kažeš svjetskom rekordu, koji je Ema napravila ima se štogod dodati. To je napravljeno na takmičenju u Zenici, a najčešće sudije u Zenici su Admira, Bakir (muž njen) i Emina sestra, pomognuta sa trenerom Makašem. Pogledaj na oficijelnim stranicama streljaštva (evropskim i svjetskim) koji je njen najbolji rezultat i kako je kotirala? I na kraju, sjećaš li se kombija sa logom "shooting team Zenica", gdje je sada? Kupili ga za klupske pare koje ne prikazuju a registrovali na Makaševo ime. Ovaj kombi je oduzet za dug od Makaša itd, itd. Što policija ovo ne procesuira, a ja sam im poslao prijavu sa dokazima …” Gdje ima dima, ima i vatre reći će oni malo stariji, a ja bih se zadržao na onoj čuvenoj da nešto smrdi u streljačkom klubu. I na kraju heftičnjaka o NK Čeliku. U toku protekle sedmice dva puta se bezuspješno pokušala organizovati Skupština kluba. Kažem bezuspješno jer oba puta nije bilo kvoruma. Za narednu skupštinu zakazanu 30.08. ne postoji statutom propisani broj članova skupštine za donošenje odluka, odnosno validne odluke će moći donijeti i 3 člana skupštine, ako se pojave, internim dogovorom. Skupština je inače, bar je to moje lično mišljenje, skup lezihljebova, koji u velikom broju i ne dolaze na utakmice kluba, ali se nešto kao pitaju i donose neke odluke. Većina njih niti jedne markice nije donijela klubu, ali je sigurno imala koristi od Čelika. Zanimljivost je da skupštinska mjesta zahtjevaju i članovi novooformljene družine pod kodnim nazivom „Veterani NK Čelik“ i još zanimljivije u tome je što u tom udruženju sjede pojedinci koje lako možemo nazivati „grobarima kluba“ poput N.Š. (ime i prezime poznati svima koji prate NK Čelik), koji preko nekog novoformiranog udruženja žele da zakucaju i posljednji ekser i sahrane NK Čelik. Zanimljiva u svemu ovome je i izjava predsjednika skupštine M.Rahmanovića koji je par dana prije jako bitne utakmice protiv Veleža izjavio da:„NK Čelik ni ove sezone neće dobiti licencu za učešće u Euro kupovima.“ te je time dodatno demotivisao i onako nesigurne igrače Čelika koji su svoje navijače razočarali još jednim remijem. Ako uzmemo u obzir prijeteće SMS-ove koje dobija šef struke Vlado Jagodić, te grafite koji se misteriozno, kao gospa u Međugorju, ukazuju s vremena na vrijeme na ulazu u Bilino polje, sada je već jasno da je sve ono što je dobro funkcionisalo u proteklom periodu dovedeno u pitanje od ljudi kojima jak Čelik nije interesantan. Njima je interesantan samo lični interes i samopromocija. A šta o svemu misle obični navijači bilo je jasno kada se u subotu naveće sa juga začulo: „Vlado Robija je uz tebe.“.

12.08.2013.

Weekendalije 12.08.2013

Dočekali smo i Bajram, pa prije dalje priče želim svima koji su slavili da poželim „Bajram Šerif Mubarek Olsun“. Zaista sam bio posebno oduševljen ljudima koji su uspjeli po onako paklenom vremenu da isposte cijeli Ramazan i dočekaju sigurno najbitniji praznik u muslimanskom svijetu. Ono što bi se sportskim riječnikom reklo „kapa do poda majstori“. Naravno, kao i za svaki Bajram, omladina je jedva dočekala da se malo opusti, pa su kafići „gorili“. Nisam baš neka „moralna veritkala“, ali mi je malo nespojiv vjerski praznik sa turbo folkom i hektolitrama alkohola, a to je baš spoj koji je kod nas u BiH vrlo izražen. Zenica, naravno nije izuzetak ni u tom segmentu. Jedan moj prijatelj je to prokomentarisao na kratak, efikasan i jako zanimljiv način: „Sodoma i Gomora.“. Kratko i jasno.

U protekloj sedmici su stigli i prvi računi za grijanje za novu grijnu sezonu. Prema najavama iz JP Grijanja došlo je do promjene načina obračuna grijanja, a budući da ja račune plaćam na polugodišnjem nivou još uvijek ne mogu sa sigurnošću reći da li je promjena pozitivna ili negativna po standard stanovnika Zenice. Poučen dosadašnjim iskustvom u radu JP Grijanje, znam da se cijena najčešće mijenja u ovim ljetnjim danima kada ljudi baš ne mare puno na vijesti iz ovog javnog preduzeća pa se opet plašim da bi moglo biti po džepu običnog stanovnika.

Prije par dana baš pričam prijatelju, koji je došao iz Austrije, kako u posljednje vrijeme s velikim oprezom prelazim ulicu. Čak i kada mi vozači staju na pješačkom prelazu uvijek dobro pogledam ima li neko iza ko je spreman da pretekne ovog „pažljivog“ i da me pomete zajedno s kolicima i kćerkicom s kojom najčešće izlazim u šetnju. To je najizraženije pored shoping centra gdje ima dovoljno mjesta da onaj opasni projuri bez obzira što je iscrtan pješački prelaz i bez obzira na činjenicu da je neko ispred njega stao pješacima, ali ni druge ulice u gradu nisu sigurne. Onda me je sinoć pravo dotukla saobraćajna nesreća koja se desila u naselju Babina rijeka. Još jedan mladi život je izgubljen u uličnim trkama, u iživljavanju divljaka po ulicama našeg grada. Sama izjava vozača kojeg je preticao ovaj divljak da mu se vozilo zatreslo kada je projurio pored njega dovoljno govori s kakvim idiotima živimo.

A baš sam pomislio da će to biti jedna mirna sedmica, ono što kažu praznička, blagdanska, pa onda će se tu nakalemiti još ugodan vikend sa prijateljima iz srednje škole i da neću imati šta pisati. Naravno, bijednik sa slovenačkim tablama se svojski potrudio da nam svima zagorča proteklih sedam dana. U Sloveniji (ili bilo gdje drugo izvan BiH) su ti „dijasporci“ manji od makovog zrna, poštuju saobraćajne propise i sve druge zakone države u kojoj žive, jer su svjesni da za kršenje idu rigorozne kazne i da nema oprosta. Kod nas se već možeš dogovoriti sa dečkima u plavom, mada oni najčešće sjede po kladionicama, umjesto da rade posao za koji su plaćeni.

Uzaludni su konstantni apeli nadležnim institucijama da učine nešto i stanu u kraj bijesnim vozačima na našim ulicama, uzaludno je to što imamo i nesreće sa smrtnim ishodima (tri u vrlo kratkom roku), sve je uzalud, oni su na godišnjim odmorima, neće se uskoro vratiti, a vi sugrađani moji dragi pamet u glavu i otvorite dobro oči jer je grad prepun Shumahera u serijski proizvedenim jurilicama. A opet uvijek apeluju isti, pa onda kad čovjek malo bolje razmisli zaključi da možda nisu normalni ti koji se uvijek nešto bune i protestvuju, koji kao nešto pišu, obraćaju se, pokušavaju da dignu ljude u akciju. Ali klinko, bijedan je ovo narod, nema akcije, nema spremnosti za bilo kakve promjene, dobro je dok ne udaraju, dok se ima hljeba u kući, dok TV radi i cigara ima, a može i markica za kladionicu i još deset da naspem u dizel golfa da mogu otići do omiljenog kafića. Bijedno je to sve. Zašto onda i apelovati da se pomogne onome kome očito je pomoć potrebna nije.

Bijeda, odmah da vam kažem, nije isto kao siromaštvo. Siromaštvo je samo finansijko stanje koje je uzrokovano raznim faktorima na koje pojedinac (ne)može uticati. To je čisti nedostatak novca, bez kojeg u današnje vrijeme ne možemo, to je nešto iz čega se možeš izvući radom, upornošću, tako što ćeš davati svoj maksimum svaki dan i jakom voljom. Nećeš se možda nikad potpuno izvući, ali je bitno da se boriš i sigurno ćeš na kraju pobjediti siromaštvo.

Bijeda je nešto sasvim drugo. To je hronično odsustvo duha, poletnosti i mentalne snage koja obuzima čovjeka. To je porok, baš kao alkohol i droga. Jednom kad se uvuče pod kožu i krene kroz krvotok gotovo ju je nemoguće izbaciti. Bijeda je parazit koji se hrani vašom energijom i dušom i unakazi vas. Najčešće bijeda i siromaštvo idu ruku pod ruku, pa zajedničkim silama uništavaju jedinku i cijelo društvo.

Na bijedu se jednostavno naviknete, predate se ništavilu oko sebe, dopustite životu da vrti ringišpil sa vama, nikada ne ulazite u otvorenu borbu sa demonima koji vas uništavaju. Povlačite se bez otpora, krivite uvijek nekog drugog, sudbinu, ovaj život koji živite i državu koja vam ne daje ništa. A onda vas još poklope i siromaštvo, tuga, nesreća i samo uništite najfinije dijelove sebe. Dođe onda i starost, a vi se osvrnete jadniji nego ikada, sa vagonom neispunjenih snova. Voljeli bi onda da ste život živjeli nekako drugačije, da ste bili glavna uloga u nekom drugom filmu, ali ne može, jer je to naučna fantastika.

Zato gospodo draga, ustanite sada, udahnite život punim plućima, borite se do posljednje kapi krvi, ne dozvolite da vas obuzme bijeda, ne ustuknite nikada ni pred jednim izazovom, priglrite život čvrsto obijema rukama i naučite da budete pobjednici. Jer svi vole pobjednike.

A pobjednici na početku ove sezone nisu ni igrači FK Čelik. Ruku na srce, nisu ni gubitnici, ali niz neriješenih rezultata ne može zadovoljiti publiku i sve su glasniji povici negodovanja sa tribina Bilinog polja, a ima i grafita, poruka igračima i upravi kluba. Naravno, po onoj staroj Ničeovskoj, kad nekome krene malo lošije odmah se pojave oni koji su spremni da ga još malkice gurnu i pripomognu u brzom propadanju. Lično još uvijek nisam načisto da li sam zadovoljan igrama Čelika ove sezone ili bih se priklonio nizu kritičara koji nabrajaju stotine problema – od loše fizičke spreme igrača, preko loših taktičkih zamisli trenera, pa do nedostatka famoznog veznog igrača itd. da ne nabrajam sve. Nisam načisto, ali još uvijek vjerujem u stručnost Vlade Jagodića, vjerujem da može sa ovim igračima napraviti dobar rezultat. Sve ovo pripisujem malom opuštanju u redovima Čelika, još uvijek su pojedinci omamljeni furioznom završnicom prošle sezone i možda nisu ni svjesni da je počela nova sezona i da opet treba zapeti. Nadam se da će do susreta sa Veležom tokom narednog vikenda to sve biti posloženo i da ćemo se radovati svi zajedno, prvoj ovosezonskoj pobjedi, a da će ove nešto lošije igre u prva tri kola brzo pasti u zaborav.

05.08.2013.

Heftičnjak 05.08.2013

U ovom heftičnjaku nemam namjeru pisati o politici. Neću pisati o Husi, o novom načinu obračuna grijanja, neću pisati o Imman Merdanović čiji su roditelji dozvolili da se političari slikaju s njom pred odlazak u USA i skupljaju tako političke poene na nečemu za što ni najmanje nisu zaslužni, nemam namjeru pisati o rudarskoj nesreći (iako sam se odmah sjetio priče sa ZEPS-a prije 15 godina kada je jedan njemački inžinjer rudarstva rekao da je opremu koju mi koristimo u rudnicima vidio samo u muzeju rudarstva), neću pisati o Šapi, psima, zagađenju, utakmici Udinesea, dvijema vrhunskim tekmama Čelika na Bilinom polju, nesnosnim vrućinama ... Neću pisati, iako bih trebao, o prvakinji svijeta u taekwandou Eni Oruč čija je mama bezuspješno obijala pragove institucija u nadi da će neko sponzorirati njen odlazak na svjetsko prvenstvo u Londonu. Niko od nadležnih se nije ni osvrnuo na malu Enu i njenu mamu, a ubjeđen sam da će se sada svi poletiti naslikavati s njom, jer to tako kod nas ide. Neću o tome pisati, jer ću ovaj heftičnjak u potpunosti posvetiti maturantima Gimnazije u Zenici iz davne, ratne, 1993.godine, koji se spremaju da obilježe 20 godina mature. Mišljenja sam da bi čovjeka u mojim godinama najbolje trebalo da opisuje ona Đoletova pjesma: “Moj drugar Milutin, druga klupa do vrata, ima klinca od četiri i po i uči ga da peca. Ponekad ga sretnem, mahne kroz prozor kola, a u porti, za loptom sad jurcaju neka druga deca.” Trebalo bi da smo sada u onom dobu kada smo zasnovali porodicu, imamo djecu koju spremamo ili već šaljemo u školu, puni smo snage i pozitivnog razmišljanja koje pretačemo u svakodnevne nove radne pobjede kojima razvijamo sebe, svoj grad i našu državu. Mi smo ona generacija rođena sredinom 70-tih, koja bi svoj maksimum trebala da ima baš sada, odrasli smo u doba Vučka, Zagija, Nadrealista, Azre, kazališta, Crvene jabuke, Bajage, Galije … A onda se okrenem oko sebe i shvatim da “moj drug Milutin” ne živi više u Zenici, otišao je 90-tih godina prošlog stoljeća, gradi neku drugu državu i maše nekom drugom kroz prozor kola. Primjera “Milutina” je mnogo, evo samo par – Saša je arhitekt negdje u Austriji, Robert vrhunski elektroinžinjer u Zagrebu, Jasmin radi po naftnim bušotinama oko Australije, Kenan je ljekar u USA … Jučer sam sreo Darka, a prije par dana i Kenana. Keno je često u Zenici, iako živi u USA, ima dvije kćerkice, kao i ja. Darku sam prepoznao tek kad je progovorio (priznajem), iako se nije puno promjenio u proteklih 20 godina, koliko je prošlo od kad smo se zadnji put vidjeli, a možda je tome i više od 20 godina. Doveo je šestogodišnjeg sina u kino, inače žive u Holandiji. Jasno je to već svima da mnogo bolje na ovo ide Bajagin stih: „Moji su drugovi biseri rasuti po celom svetu ...“ Prvi su to vjesnici onoga što slijedi u narednu subotu kada obilježavamo dvadeset godina mature. Svi smo upisali Gimnaziju „29.novembar“ te, još uvijek mirne, 1989.godine i završili je ratne 1993.godine. Bila je to zasigurno najčudnija generacija Gimnazije, generacija koju su u drugim srednjim školama pogrdno nazivali „čipovima“, generacija koja je imala najtužniji završetak školovanja u najvećoj neimaštini i najgore ratno doba, bez glamurozne podjele diploma, defilea po gradu. Tada nismo razmišljali šta obući za matursko veče jer ga nismo ni imali, razmišljali smo kako preživjeti rat i sačuvati pamet i zdravlje. To je jedna žrtvovana generacija, rasuta po cijelom svijetu. Već sedmicama me „lupaju“ sjećanja na ta vremena koja sam potisnuo negdje duboko u arhivu. Bila su dobro skrivena i tiha, ali kako se bliži taj 10.august sve više se bude i sve jače izbijaju na površinu, sve ih je više, a teško mi ih je pretočiti u riječi. Koliko me sjećanje služi, Gimnaziju je te 1989.godine upisalo 8 razreda učenika, nekih 240 đaka raspoređenih u nekoliko smjerova: matematsko-programerski, jezičko-prevodilački, prosvjetni i muzički smjer. Bili smo predposljednja generacija koja je Gimnaziju učila po čuvenom „Šuvarovom“ sistemu koji je uveden davne 1975.godine. Naime, Stipe Šuvar, je izvršio reformu školovanja kojom je ukinuo klasične Gimnazije (cilj je bio da se pokuša ukinuti elitne slojeve građanstva u socijalističkom društvu), a nove srednje škole podijeljene su unutar sebe na pripremnu i usmjerenu fazu školovanja za pojedina zanimanja u trajanju od po dvije godine. Raznorazne srednje škole u tom periodu se udružuju u velike obrazovne centre. I tako se desilo da su učenici Gimnazije u Zenici na kraju školovanja dobijali zvanja “matematskog tehničara”, “programera”, “prevodioca” … zvanja su to koja i u tadašnjem sistemu nisu imala budućnosti bez daljeg školovanja, ali ih je neko izmislio da bi ispao pametan. Školovanje po tom sistemu je prošla još jedna generacija gimnazijalaca iza nas, a onda je ponovnom reformom školstva, tada već ratne 1991/92.godine ponovno vraćena Klasična Gimnazija Zenica. Od tada zgrada Gimnazije ne pripada više nama, tako su nam bar rekli u pripremi obilježavanja dvadesetogodišnjice mature. Generacije “usmjerenjaka” su izbrisane i pamte se samo one generacije koje pohađaju klasičnu Gimnaziju. Kako je ta “šuvarova” Gimnazija izgledala u Zenici u tom periodu, odnosno kakav je haos to bio teško je opisati, upišeš prvi razred u nešto što se zvalo “matematsko programerski smjer”, pa onda na kraju prvog razreda biraš da li želiš ići za matematskog tehničara ili programera i onda te grupe predmeta slušaš od druge do četvrte godine, pri čemu mjenjaš odjeljenje i razrednika. Sličnu golgotu su prolazili i prosvjetari i jezičari, stalna tumbanja od razreda do razreda, promjene profesora i razrednika, tako da je s ove tačke gledišta teško procjeniti s kim si krenuo u 1.razred, s kim si išao u 2.razred i 3.razred i na kraju ko je završio 4.razred s obzirom na činjenicu da je krajem 1992.godine veliki broj učenika napustio Zenicu, a da su došli neki novi klinci koji su protjerani iz svih krajeva BiH svoj spas i “sreću” potražili u Zenici. U Gimnaziju sam zadnji put ušao 1996.godine kada mi je trebao prepis ocjena za upis na fakultet. Nakon tog dana nisam ulazio u tu zgradu jer sam želio sačuvati duboko u sebi taj period nevinosti, djetinjstva neukaljanog nacionalnim ili vjerskim, provedenog uz najbolje prijatelje, najbolje knjige, prve ljubavi, rukometnu loptu i najljepša druženja. Do sada se nismo sastajali, a eto zahvaljujući prije svih jednoj Leli i jednoj Dženiti, pa onda i modernim čudima tehnike i društvenim mrežama uspjeli smo da se okupimo od Amerike do Australije i organizujemo proslavu dvadeset godina mature. Ući ćemo tog desetog augusta, nas šezdesetak, u zgradu Gimnazije, nakon dvadeset godina će nas ponovo povezati zidovi jedne zgrade koja je odigrala veliku ulogu u našim životima, pustiti vjerovatno po koju suzu, sjetiti se svih onih lijepih događaja iz našeg djetinjstva. Negdje u dubini duše će zazvoniti školsko zvono, zatitrat će srce, zaiskriti oko, začut ćemo graju po školskim hodnicima i zatvaranje vrata učionica kada počne čas. A za sve one koji neće biti s nama tu, ponovo Bajaga: Da smo živi i zdravi još godina sto da je pesme i vina i da nas čuva Bog da su najbolje žene/muškarci uvek pored nas, jer ovaj život je kratak i procuri za čas.

29.07.2013.

Heftičnjak 29.07.2013

U ovom broju heftičnjaka ću vam prezentovati dva jako zanimljiva maila koje sam dobio u proteklih petnaestak dana. Prvi me je pravo zainteresovao, čak sam pokušao neke stvari i da saznam na temu koju obrađuje, ali nisam nešto puno doznao. Dakle, nemojte mene ubijati za naredne redove (iako sam već navikao), ja samo prenosim šta piše u e-mailu koji sam dobio. Kaže čitalac sljedeće: “Čitam tvoje heftičnjake i iskren da budem već sam se navikao na njih. Kako skoro redovno pišeš o sportskoj infrastrukturi evo jednog sportskog objekta koji svi zaboravljaju a ne treba jer je izuzetno vrijedan i kvalitetan. Radi se o Domu strelaca Zenica, nekada "Braća Ribar" (možda je još tako u papirima). Molim te da istražiš moje navode , ako želiš naravno. Objektom upravlja Hinovićevo preduzeće (to je ono čuveno JP za održavanje Sportskih objekata / op.aut), ili bolje rečeno samo plaća račune. Skladišta je dao poljoprivrednoj zadruzi Zepolj i IK Vrijeme. To je nekih 770 kvadrata, da li se šta naplaćuje treba provjeriti. Pucaone i većinu kancelarija dao je na upravljanje Streljačkom klubu Zenica, što čini cca 2000 kvadrata. Prizemlje je teretana koju mislim da utale drži klub sa jednim policajcem. Ko kome tu plaća i da li plaća pitanje je veliko. I ovo bi trebalo istražiti. Veći dvosoban stan koji se nalazi na vrhu strelišta dali su (općinari) prije par godina bivšem treneru Makaš Amiru koji se slučajno nalazi u bjekstvu u inostranstvu od policija i ljudi koje je zavrno, a kojeg uspješno pokriva sekretar kluba, predsjednik skupštine, predsjednica svih komisija, potpisnica računa, trener i šta li sve još g-đa Škaljo Admira. E sad možeš zamisliti kako i kome se stanovi u ovoj Zenici dijele. Ovaj klub je doveden do toga da uopšte nema seniora niti seniorki. Možda ima kojeg juniora i juniorku, a za klub pucaju kadeti i kadetkinje za sve konkurencije. Ovaj klub ukupno nema više od petnaestero djece a upravlja bez vidljivih rezultata i rada sa skoro 3000 kvadrata objekta bez zemlje. Klub ima još jednog trenera, Bodula, koji je "nako", a od uprave mislim da ima još samo muža Admire (dr Bakir Škaljo) koji je podržava. Znam da klub zadnjih 6 godina nema nikakvu legalno formalno pravnu upravu, jer se skupštine poodavno neodržavaju. Nemoguće je dobiti informaciju ko je sada predsjednik i ko sačinjava novu upravu i od kada je ta uprava? Samo se u stanu pomenute g-đe nabacuju podaci na papir i pošalju u općinu i kanton koji ne provjeravaju ništa. Od održavanja samo kose travu okolo da izgleda sve u redu jer se samo na to pale općinari. Skoro sva oprema (mašina za proizvodnju dijabola) je nestala. Većine oružja nema. U klubu je ostalo veoma malo sporskog oružja (niti 10 % od prije 10-tak godina), a sportskog duha nije ostalo nikako. Nova puška ili pištolj nije nabavljena ima 5 godina, a klub je recimo za dvije ipo godine znao potrošiti preko 100 hiljada maraka (2009, 2010, 2011. godina). Klub propada, pojedinci otimaju od kluba, a ko je zadužen gleda kako to nestaje. Klub ljeti ne radi. Možeš zamisliti. Ovo je moj mali doprinos realnom prikazu stanja sportske infrastrukture i jednog kluba u Zenici. Volio bi da ovo više istražiš i informišeš javnost ako smatraš relevantnim.” Eh sada, odakle početi. Zenica je grad koji se hvali sportskom infrastrukturom koja je kao najbolja u državi. Činjenica jeste, svidjelo se to nekome ili ne, da imamo sportske objekte na kojima nam mogu pozaviditi i mnogo veće i urbaniziranije sredine, od kuglane, stadiona, svih objekata na Kamberovića polju kojima dominiraju Arena i atletski stadion sa svim okolnim sadržajima, bazeni, pa do te sporne streljane. Drugi je par opanaka ko radi u klubovima, ko rukovodi tim objektima i polaže prava na korištenje tih objekata sebi ili nekome drugom – počevši od podatka da postoji jasna selekcija klubova koji imaju besplatno korištenje objekata, dok pojedini klubovi plaćaju tržišne cijene korištenja, a okupljaju više djece iz Zenice nego ovi koji su pošteđeni plaćanja. Streljana je, po mom nekom sjećanju, svojevremeno slovila kao najbolja na Balkanu. Sjećam se da su tu održavana i neka prvenstva bivše države, pa onda pripreme Olimpijske reprezentacije BiH, državna prvenstva BiH i da ne nabrajam dalje. Činjenica jeste, da se unazad 5-6 godina malo šta dešava u tom objektu i da je nekako pao u zaborav. Informacije do kojih sam ja došao, a jako je teško doći do podataka jer općinske strukture kriju podatke kao zmija noge, kažu da streljana nije u fokusu JP za održavanje sportskih objekata, a nije u fokusu ni općinskim strukturama. Razlog tome je neprofitabilnost streljaštva, jako slab interes privrednika za ulaganja u taj sport, tako da je streljaštvo u rukama „entuzijasta“. Žalosno je da sport u kojem BiH ima, kakve takve, predstavnike na Olimpijskim igrama pada u zapećak i ostavlja se na milost i nemilost entuzijastima, dok se novac ulaže u neke klubove i objekte kojima je najveći domet kantonalni kup. Ubjeđen sam da bi s malim ulaganjima Zenica u streljaštvu imala rezultate kakve sada ima u atletici, našim ljudima ne treba puno da naprave rezultat, sjetimo se Eme Škaljo koja je oborila svjetski rekord u streljaštvu i umjesto da se sprema za OI u Londonu bila prinuđena da napusti aktivno bavljenje sportom jer niko o njoj nije vodio brigu. Nadalje, da li se plaćaju kirije i kolike su one, gdje je nestala oprema koje je zaista skupa, zaista nisam doznao. Iskreno, volio bih da čujem priču druge strane, gore prozvanih Admire i Bakira Škalje, pa bih zamolio da mi svoju reakciju dostave na već poznati mail i da u jednom od narednih heftičnjaka imamo i njihovu stranu medalje. Posebno me interesuje priča o Makaš Amiru, koji je 2010.godine proglašen najboljim trenerom u Zenici, a eto nisam znao da je nestao. Drugi mail koji sam dobio se tiče gradskih cesta, te problematike buke i još par sitnica koje se mogu zapaziti. Moram reći da se gospodin koji je poslao mail potrudio da sve teme dobro obradi i jako sam mu zahvalan za to: “Čitam Vaš heftičnjak redovito pa reko da nabacim dvije, tri teme! Sve se tiču saobraćaja. Prvi je rokenrol problem stanara koji žive uz najglasniju cestu u Evropi i ako ništa bar smo po tome najjači. Pomenuta cesta kreće od petlje u Blatuši i završava kod bivšeg ekspres restorana. Preko dvije godine traje naša bitka sa kantonalnim nadobudnicima da narede mjerenje razine buke koja po našim mjerenjima iznosi preko 100 decibela što nas s pravom svrstava u najglasniju ulicu u Evropi. Kako nastaje ta buka? Pa jednostavno! Pomenuta dionica godinama služi za krađu novca poreskih obveznika na način da su prvo na podlogu od kocke stavili sloj asfalta, a zakrpe veličine pepeljare naplaćuju po kvadraturi Velikih jezera u Americi. Guglajući nigdje nisam našao takav primjer u svijetu pa čak ni u zemljama trećeg svijeta. Budući da na pomenutoj dionici svaki dan prometuje na stotine teretnih vozila – ona puna nisu problem jer ne odskaču na udarnim rupama, ali problem su ona prazna koja tako lijepo odskoče po nekih dvadesetak centimetara pa kad zagrmi sav metal na kamionu dođe ti da poludiš. Al bez obzira što ZE_DO kanton ima Zakon o zaštiti od buke jednostavno nemate kome da se žalite a kamoli da se pozovete na zakon. Sva obraćanja kantonalnim isnpekcijama, direkciji za ceste, ministarstvu za prostorno uređenje itd. samo su klasična “Pitanja u vjetar” što bi rekao Bob Dilan. Drugi problem je nestanak semafora u ovom gradu i ako ukinu još jedan odoše auto škole jer po zakonu mogu obavljati obuku samo ukoliko u gradu ima semafor. Ajde to više manje već imate situaciju da na raskrsnici kod pravoslavne crkve ovi koji dolaze sa Brista i iz pravca Lutve nemaju uopšte znaka da dolaze na cestu koja ima pravo prvenstva. I šta se dešava? Svako malo tu su škripe kočnica i mahanje kažiprsta jer postoji samo jedan znak iz pravca kina Central da je cesta sa prvenstvom prolaza. Inače pretpostavljam da je lim ovih dana skup a pogotovu onaj ofarbani koji bi dao informacije vozaču šta treba da radi na pomenutoj raskrsnici. Pa kad smo već na pomenutoj cesti sa oznakom R-441 ovih dana imate novu radost za vozače a zovu se ležeći balvani. Jeste vozi raja ko da je na pisti i na žalost poginu čovjek. A zar onaj što položi novih 3 ležeća balvana ne nađe za shodno da postavi znak, da ih bar ofarba pa da ne odskačemo ko koze na istim. Zar u ovom gradu ništa pa bar i ono najjednostavije se ne može napraviti kako Bog zapovjeda već daj da maznemo lovu a ostalo koga briga. Na potezu od nekih kilometar sada imate 6 ležećih policajaca. I da to će zasigurno spriječiti nove nesreće. pa kad je tako zašto na bulevaru nema ležećih a nedavno završi auto na klupi, motor na trotoaru itd. Umorih se pišući o samo tri problema a gdje su ostali?!” Nema se tu puno šta dodati, osim nade da će prozvane institucije da odgovore na postavljeno pitanje. Samo bih dodao sličnu problematiku buke u Tetovu, gdje se konstantno čuje jaka buka iz pogona Mittala, međutim bez reakcije nadležnih institucija. Kažu da su Nacisti u drugom svjetskom ratu koristili buku kao jedno od sredstava mučenja u koncentracionim logorima, a eto pokazuje se da ni ovi naši vladari života i smrti nisu daleko odmakli od navedenih. Mittal je donirao sredstva zeničkoj kantonalnoj bolnici, a s druge strane je izašao podatak da je u 2012.godini u Zenici 1890 novooboljelih od raznih karcinoma. Mittal ne samo da donira novac, nego se svojski trudi i da napuni novosagrađenu onkologiju KBZ-a. Pouku iz mailova koje sam objavio izvucite sami, oni su ogledalo grada u kojem živimo, ljudi koji šute i trpe nepravdu zavarani lijepom pričom političara i medija. Zenica je, na žalost, sredina koja sve manje liči na urbanu sredinu, a sve više postaje grad kojim vladaju kriminal, mito, korupcija, bezakonje, lopovluk ... „Kome nije lijepo, neka ide.“ – reče jedan, da ga ne imenujem sada.

22.07.2013.

weekendalije 22.07

„Obrazovanje je najmoćnije oružje koje možete koristiti da promjenite svijet.“ – Nelson Mendela. - Politika - Rušenje dimnjaka u Korbi (Indija) se desilo 23. septembra 2009.godine. Dimnjak je gradila firma SEPCO koju je angažovala firma Bharat Aluminium Co.Ltd. (BALCO) – Indijska firma za proizvodnju aluminija. Dimnjak je bio visok oko 240 metara kada se srušio na stotinjak radnika koji su se u njegovom podnožju krili od jake oluje. 45 ljudi je poginulo u nesreći. Planirana visina dimnjaka za termoelektranu (koju je finansirala izvjesna kompanija GDCL) je iznosila 275 metara. Incident se desio pri ekstremnom nevremenu, jakoj kiši koju je pratila grmljavina. Grom je udario u vrh dimnjaka i srušio ga na radnike koji su se sakrili u podnožju istog. Pokušano je spašavanje unesrećenih koje je bilo otežano lošim vremenskim uslovima. Razjareni radnici su čak i linčovali uposlenika inevstitora GDCL-a, a njegovo tijelo je policija našla nedaleko od mjesta nesreće. Istraga o nesreći je odmah započela. Iz BALCO-a su dali šturo saopćenje da je došlo do nesreće i da je nekoliko radnika povrijeđeno. Državna agencija za istrage je posumnjala da je BALCO „zanemario sigurnosne aspekte gradnje“. Lokalna vlast je događaj opisala kao „masivnu nesreću“, a porodicama poginulih je isplaćeno po 2.000 američkih dolara. U novembru 2009.godine uhapšeni su projektanti GDCL-a i tri člana uprave BALCO-a. Kasnije je Nacionalni Institut za Tehnologiju dao zamjerku da je gradnja vršena materijalima upitnog kvaliteta i da su postojale značajne greške u dizajnu dimnjaka. Dodatno, dokazano je da su supervizija i monitoring izgradnje bili nekvalitetni te su u januaru 2010.godine uhapšena i trojica viših članova uprave kompanije SEPCO koja je izvodila radove. Zanimljivo je da su smješteni u pritvor, bez mogućnosti plaćanja jamčevine. Zašto ovo sve pišem? Iz prostog razloga što je kompanija SEPCO III konačno potpisala prvi Europski ugovor za izgradnju Termoelektrane i to baš sa načelnikom Zenice Huseinom Smajlovićem. Nisu to oni Kinezi što su držali svojevremeno radnju u Uglovnici (što se jedan moj prijatelj našali) i što su nam za marku prodavali sve od igle do lokomotive. Ovo su već mnogo gori Kinezi, oni što grade, a sudeći po kvaliteti proizvoda koje su nam tušili (i još uvijek tuše) kroz svoje prodavnice, čovjek se zabrine za kvalitet građevinskih radova. Kad još uobzirite činjenicu da se tu spominje i nekakav plin kao energent, koji ima jako ružan običaj da eksplodira pri čemu jedna plinska boca od 10 kg raznese čitav stan, čovjeku hladno dođe da se spakuje i sva buduća dešavanja u Husinoj Termoelektrani posmatra sa pristojne udaljenosti od nekih hiljadu kilometara. Ukoliko to sebi ne možete priuštiti onda se nadajte da termoelektrana neće eksplodirati i da će joj najveći propust biti otkazivanje turbina i nedostatak rezervnih dijelova, kao što se desilo sa termoelektranom koju su isti ti Kinezi gradili u Nigeriji. Nadam se da na kraju balade Huso neće izaći pred Općinsko vijeće i izjaviti „Prevaren sam“ kao što je izjavio prije par sedmica o slučaju sa zagrebačkim MLM-om i iskopima na Rači. U svakom slučaju, Huso i njegov partner Branko Crnogorac su nam dovli veselu ekipu u grad, a Branko se na tome sigurno i opario s obzirom da je bio 75% vlasnik KTG-a Zenica i da će tih istih 75% „prepustiti“ Kinezima. Zanimljivo je da je gospodin Crnogorac u KTG uložio jedno veliko NIŠTA, dobio 75% vlasništva i sada to vlasništvo s velikim osmjehom na licu „predaje“, uz naravno „minimalnu“ proviziju, firmi SEPCO III. Podsjeća li vas ovaj transfer na već poznatu priču u režiji Stranke za BiH i SDA? Sjećate li se kako je Mittal ušao u Zenicu i čuvene Kuvajtske investicijske grupe koja je kupila Željezaru preko svojih prijatelja iz stranke (čini mi se za 1 US$), pa kasnije taj udio za „bijednu proviziju od nekoliko miliona“ prepustila Mittalu koji je obećavao kule i gradove, a donio je samo „čemer, smrt i jad“. Očito imamo scenario koji pali, novac se vrti i to ne mali novac, nego značajne svote, bez ikakve koristi za obične stanovnike Zenice. Branko Crnogorac je sa svojim lokalnim partnerima iz političkog svijeta poput elementarne nepogode poharao Zenicu, a ubjeđen sam da svaki grad u BiH ima svoga Branka i svoje lokalne političke partnere koji su mahinacijama i prevarama poharali, pozatvarali, pogasili sve što je vrijedilo u BiH i doveli ovu državu i njene stanovnike do prosjačkog štapa. Već sada je jasno da će načelnik Huso danas-sutra izaći pred medije i reći da je sve rađeno po slovu zakona, isto onako bahato kao što je to učinio u slučaju prijema „stručnih saradnika“ na radna mjesta u Općini Zenica. O tom sam slučaju već pisao još u prvom julskom Heftičnjaku, a evo slučaj je dobio i svoj epilog kada je u prošloj sedmici Prvi čovjek Zenice stavio tačku na sve izjavom da je „sva procedura u skladu sa zakonom.“. Ne želim ni pomisliti da Huso ne govori istinu, jer laž je grijeh, a počinjeni grijeh u Ramazanu se višestruko multiplicira, slično kao i dobro djelo – to vrlo dobro znaju svi oni koji poste, a trebao bi to znati i naš načelnik koji je, koliko se mogu sjetiti, bio visokopozicionirani član IVZ-a. Opet, kad malo bolje razmislim, ubjeđen sam da je procedura zaista provedena po zakonskoj osnovi i da u zakonu o prijemu državnih službenika (ili kako se god već zove taj zakon) i stoji ono Husino da su u obavezi „... primiti onoga ko je na listi najboljih.“. Vlast koja nam sjedi na grbači posljednjih 20 i malo više godina je imala dovoljno vremena da sve zakone prilagodi svojim potrebama, pa tako i ovaj gore spomenuti. I zato mislim da je Huso rekao istinu da je sve po slovu zakona i da je sve provedeno ustaljenom procedurom – kreiranja liste najboljih, a onda se sa liste najboljih, izdvajaju najpodobniji po posebnoj listi koju članovi komisije za prijem novih uposlenika dobijaju iz centrale stranke (koja se u ovom slučaju nalazi u bivšem hotelu Balkan) i na taj način dobijete Enesa H. i Senada B. Njih dvojica nisu baš najbistriji, pokazali su to jasno provedeni testovi, ali su izuzetno podobni i poslušni svojoj stranci, tako da ne sumnjam da će se odlično uklopiti u ekipu koja sjedi u Općini Zenica – „svoji na svome“. Ekipi koja nije prošla na konkursu, ne želim soliti pamet, ali im moram reći nekoliko stvari. Svjestan sam kako je teško naći posao u svom gradu, teško je biti priznat u Zenici koja ne voli uspjeh i ne cijeni domaće ljude. S druge strane i bolje vam je da niste dobili posao u Općini jer ćeškanje intimnih dijelova tijela do pola 11, pa onda pauza za kafu i jelo do pola 2 i nešto konkretnog rada do 3 sata i odlaska kući i nisu za pametne i vrijedne ljude. Svi vi koji ste imali tako visoke rezultate na testovima niste za općinske službenike, vi ste inteligentne i pametne osobe, koje trebaju da budu predvodnici promjena u ovoj državi, vi treba da budete nosioci privatnog poduzetništva, pokretači razvoja BiH, a ne budžetske pijavice. Zato nastavite učiti svakodnevno, radite na sebi i mjenjajte svijest okoline koja vas okružuje, baš kao što je to Mendela u citatu s početka rekao - Mjenjajte svijet svojim znanjem. - Sport - Naši mladi atletičari su nas ponovo obradovali. Pezer nam je donio zlatnu medalju sa juniorskog Europskog prvenstva koju je osvojio u bacanju kugle, a u bacanju diska, bronza mu je izmakla za jedan centimetar. Uspjeh je to vrijedan pažnje i sigurno je da nas Pezer i Mileusnić, koji je nešto ranije ostvario sličan rezultat u bacanju koplja šestim mjestom na Europskom prvenstvu za mlađe seniore, već navikavaju na vrhunske rezultate, a samim tim i populariziraju kraljicu sporta u Zenici. Arena je zatvorila svoja vrata Svjetskom prvenstvu u rukometu. Sedam dana kvalitetnog rukometa, odlična organizacija uz pomoć škole rukometa Čelik, petnaest odličnih utakmica koje je, po slobodnoj procjeni, pratilo oko dvadeset hiljada ljudi s pravom Zenici daju dobru referencu za organizovanje i budućih vrhunskih sportskih događaja. Rukometna karavana seli prema glavnom gradu BiH, a u preostalih 16 ekipa je i reprezentacija BiH, a nama ostaje da se nadamo da će momci doći do samog kraja i obradovati naciju. Prva prepreka na tom putu se zove Egipat, reprezentacija kojoj su u Zenici navijači poklonili najveće simpatije. A naš grad polako zahvata i nogometna euforija. Svega 5-6 dana je do početka premijerligaškog cirkusa. NK Čelik je, izgleda, nikad spremniji da dohvati sami vrh BiH fudbala. Pokazali su to momci i u subotu kada su u jednoj zanimljivoj nogometnoj predstavi pobjedili NK Cibalija sa 2:0, a oba gola je postigao „ljubav naša, Kajkut Saša“ i već sada je jasno koliko je za klub bitan njegov ostanak. Sudeći po prijateljskom meču, podrška sa tribina neće izostati, a na momcima je da prvenstvo otvore rušenjem neugodne tradicije nepobjedivosti Borca iz Banja Luke u Zenici koja traje jako dugo. - Vrijeme – Spremite se stiže i biće pakleno, a i vrijeme mu je ... tako bar kažu.

16.07.2013.

Weekendalije 16.7.2013

Ponedeljak bez heftičnjaka? Siguran sam da su se mnogi jučer pitali je li do mene ili do Zenica-bloga pa heftičnjak ne izađe. Navikli se ljudi, šalju mailove i pitaju šta se dešava – obaveze, eto kratko i jasno. Jučer se poklopilo nekih milion stvari i ne stignem napisati niti riječi, a moj izdavač me u potpunosti shvatio i odobrio prolongaciju za 24 sata. Onda dođe utorak ujutru i pitam sebe treba li uopće i pisati nešto, ako si prekoračio rok (iako je taj rok prolongiran)? Opet, pomislim, pa i Naša riječ izađe svaki utorak, zašto ne bi i heftičnjak jednom pomjerili dan kasnije – uvijek se možemo vaditi na čuvene „tehničke probleme“.

Eto tako, tehnički problem i jučer niste čitali heftičnjak, izvinite, oprostite, evo ga danas.

Vozio sam se prije par dana autoputem od Zenice do Lašvanske petlje i vraćao istim putem nekada kasnije u noći. Na dionici tog puta, tamo kod Fantasy-ja, je skretanje prema Perinom Hanu, preko mosta na Bosni, znaju to već ovi vozači. Izvode se tu neki radovi, cesta je zasuta brdom pijeska i imamo jednu malu zaobilaznicu, nekih stotinjak metara oko tog brda pijeska i onda se opet vraćamo na autoput. Vidi se to lijepo po danu kada prilazite, ima i nekih znakova da se uspori i znak obaveznog smjera oko tog brda od pijeska, međutim malo je problem kada se vozi po mraku. Jednostavno nema nikakve upozoravajuće svjetlosne signalizacije, koja bi trebala biti normalna kada se radovi izvode na autoputu. Još je veći problem ako je nekoliko vozila već prošlo tim dijelom puta i diglo prašinu, te dodatno smanjilo vidljivost, pa se ne vide dobro ni znakovi. Pomislim, šta da sam neki Čeh ili Slovak, krenuo na more, prolazim kroz BiH, vozim već dvadesetak sati, kunjam, mrak i jeste i zabijem se u to brdo od pijeska? Ko bi bio kriv nije ni bitno, bitnije je ko bi bio živ? Na sličan način su prije godinu – dvije nastradali mladići iz Zenice, svega 500-ak metara dalje prema Zenici kada su sletili BMW-om u rupu na putu. Znam da će mnogi reći da je vozač u tom slučaju bio pod utjecajem opijata, a i ne želim praviti direktnu paralelu s tim slučajem, ali sam mišljenja da bi zaista izvođači radova na toj dionici morali osvjetliti obilaznicu da ne bi došlo do nekih težih posljedica.

Nakon 30 godina sa zgrade sa satom, kako smo je kao djeca nazivali, skinut je čuveni semafor. Odslužio je svoje i zasluženo odlazi u mirovinu. 30 godina neprekidnog radnog staža, pokazivanja stanovnicima Zenice tačnog vremena, datuma, temperature, svojevremeno i nivoa zagađenosti i što je najbitnije od svega godine u kojoj žive. Vrlo je bitno bilo SDA vlastima da semafor pokazuje godinu u kojoj živimo, jer se vrlo lako moglo desiti da se neki od nas poistovjete sa nekom godinom u kojoj su recimo legalni bili robovlasništvo, pljačka naroda, visoki porezi od kojih su vlasti sebi kupovali razne luksuze i sl. Ovako, pogledate u semafor, aha 2013.godina, odmah vam bude lakše sve ono nabrojano, jer ako izuzmete to što vas pljačkaju i smatraju robljem ipak imate računare, tablete, androide, facebook profile, a oni kojima to nije dovoljno uvijek mogu pogledati i neki reality show na nekoj od regionalnih televizija.

Ode dakle semafor, niko ne zna gdje je završio i čije će vikendice osvjetljavati one silne sijalice, isto kao što niko ne zna šta je bilo sa drvećem posječenim na GGM-u ili sa travom sa Bilinog polja ili sa onim silnim semaforima koji su krasili naše raskrsnice i koji su skinuti samo par godina nakon rekonstrukcije. Niko ne zna ili zna, ali neće da kaže. Ode semafor, doći će bolji, ljepši, veći, u boji – ovo me podsjeti na onaj čuveni semafor na Bilinom polju ...

Grad trenutno bruji i o prijavama za popisivače. Primjetio sam neku masu svijeta oko ulaza u Općinu Zenica i uzaludno se ponadao da mladi ljudi protestvuju protiv nečega. Nije baš da protestvuju, mladi, a i oni stariji samo traže mogućnost da bar na nekoliko dana osjete kako to izgleda biti uposlen, pa na neki način i možemo reći da je to vid protesta protiv nezaposlenosti i politike koja je dovela do činjenice da ljudi ne mogu ostvariti jedno od osnovnih životnih prava, a to je pravo da rade i zarade i sve to u civiliziranom svijetu, u 2013.godini (to smo zaključili pogledavši na semafor). Ti ljudi, njih po nekoliko stotina svaki dan, stoje tu, čekaju svoj red da predaju zahtjev, trpe uvrede raznih kabadahija koji sebi daju za pravo da vrijeđaju nezaposlene ljude, da im pristaju na muku i bune se u sebi, bune se protiv robovlasništva i nezaposlenosti. Većina njih je svjesna da neće proći njihov zahtjev da budu popisivači, jer su ta mjesta već rezervisana za dajdžiće, tetiće, amidžiće, koji možda čak i rade već u nekoj državnoj agenciji, ali će uzeti tu sedmicu kada bude popis malo godišnjeg odmora da strpaju još koju stoju u džep. Procjena je da će se 50.000 ljudi prijaviti na mjesto popisivača ili instruktora, a samo nešto manje od pola od toga će dobiti i priliku da radi tih par dana.

Počelo je i svjetsko prvenstvo u rukometu za juniore koje se ove godine održava u BiH. Jedan od gradova domaćina prvenstva je i Zenica, koja ima priliku da na jednu sedmicu ugosti 6 zanimljivih reprezentacija, od kojih dvije sigurno spadaju u samu kremu rukometa - Španija i Švedska. Zenica tako ima priliku da konačno pogleda vrhunski rukomet u Areni, prokomentarisa jedan sportski novinar, kojeg nećemo imenovati, a ja sam ubjeđen da ovo nije baš lijepo zvučalo ljudima koji se kreću u i oko RK Čelik. I meni je, moram priznati, zaparalo uši iako je do određene mjere istinito, a tog bih sportskog novinara podsjetio da je Zenica i ranije gledala vrhunski rukomet kada je Arena bila domaćin reprezentaciji BiH u nekim kvalifikacijama. Žao mi je RK Čelik, još uvijek niste na nivou vrhunskog sporta, još uvijek od vas očekujemo titulu i učešće u nekom Europskom kupu, a ja se lično nadam i želim da Zenica doživi i takav trenutak. Vratimo se Svjetskom prvenstvu – koliko smo vidjeli prvog dana značajan je broj posjetilaca u Areni, varira ta cifra tokom dana od 500 do 2.000 što i nije loše ako se uzme u obzir da je mjesec Ramazana i da tu ima i egzotičnih reprezentacija poput Čilea. I ovim putem još jedan apel da posjetite Arenu u ovim danima, odgledate zanimljiv i dobar rukomet, posebice što je ulaz besplatan.

Zanimljive i radosne vijesti su nam došle i sa atletskih terena. Amel Tuka i Dejan Mileusnić su na Europskom prvenstvu za mlađe seniore ostvarili odlične rezultate i još jednom pokazali da kraljica sporta stoluje u Zenici. Amel Tuka je ostvario, sigurno, istorijski uspjeh, osvojivši treće mjesto u utrci na 800 metara sa novim rekordom BiH i prebačenim ličnim rekordom za 2 sekunde. Nekoliko desetinki nedostaje Amelu da obezbjedi normu i za seniorsko prvenstvo koje se za mjesec dana održava u Moskvi i nadamo se da će na narednim takmičenjima uspjeti ostvariti traženu normu. Dejo je s lakšom povredom ušao u finale i na kraju osvojio odlično šesto mjesto. To je sigurno jedan od najboljih rezultata BiH kopljaša na međunarodnim takmičenjima i sigurno je da je pred Amelom i Dejanom svijetla atletska budućnost, a na BiH savezu je da daju sve od sebe da ih zadrže pod BiH zastavom jer sam ubjeđen da bi oni mogli da nam donesu medalju i sa olimpijskih igara koju toliko čekamo.

Koliko smo mogli upratiti i nogometaši našeg Čelika se vrijedno pripremaju na Zlatiboru. Odigrali su i nekoliko pripremnih utakmica sa ekipama koje se takmiče u Srpskoj Jelen ligi i nižim nivoima takmičenjima i uspjeli da ostanu neporaženi. Jedini stres u životu Vlade Jagodića se zove Kajkut Saša koji još uvijek vaga ostanak u Čeliku. Pomalo je to i neozbiljno od igrača koji je prošle godine bio ikona i zakletva navijača kluba, ali opet on nije ugovorom vezan za Čelik i to je njegovo pravo. Ono što se meni svidjelo u svemu oko NK Čelik je veliki broj mladih i izuzetno kvalitetnih igrača, koji se konačno vežu na nešto duže rokove i od kojih bi klub u perspektivi mogao imati značajniju finansijsku inekciju. Generalka je u subotu na Bilinom polju protiv Cibalije, a onda od naredne sedmice kreće cirkus zvani BH Telecom Premijer liga BiH.

 


Stariji postovi

Old Stars Bowling - Zenica
<< 10/2013 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031